Kako 'odbiti' ako se ne možemo igrati s djetetom?

U prošlom smo tekstu pričali zašto nije potrebno da se stalno igramo s djecom. Ako niste predlažem da ga pročitate prije ovoga. Link je ovdje: Zašto NIJE potrebno da se igramo s djecom?.

Danas se bavimo time kako 'odbiti' dijete kada nas ono pita da se igramo zajedno, a mi ne možemo ili ne želimo. 


Za početak je važno shvatiti da je igra zaista 'posao' djece. Ona je njima potrebna jer kroz nju razvijaju sve sposobnosti - socijalne, emocionalne, jezične, kognitivne, motoričke. Mi, s druge strane, imamo svoj posao. To može biti odlazak u ured, online sastanak, pranje suđa ili peglanje. O čemu god da se radilo, kao što se djeca moraju igrati tako mi moramo ispuniti naše obaveze. 


Što onda napraviti kada nas dijete stalno pita da se igramo s njima? 


Prvo moramo shvatiti da igra nije naš 'posao', ali da to ne znači da ga ne trebamo poštovati. Znači, prvo im treba dati do znanja da nam je to što rade zanimljivo i vrijedno. Avital Schreiber Levy preporučuje da pritom zamislimo da smo na kavi sa prijateljicom ili prijateljem. Kada nam oni pričaju o svom poslu to će nas zanimati, postavljati ćemo pitanja, biti uzbuđeni radi njihovog uspjeha i pomoći im ako možemo. Ipak, to ne znači da ćemo ići  s njima na posao svaki dan. Tako se možemo postaviti i prema djetetu kada nas dođe pitati da zajedno gradimo kuću od kockica. Pokažimo zanimanje za to: 'Wow, to zvuči kao super ideja. Volim gledati tvoje kućice od kockica, baš su zanimljive.' Nakon što  im damo do znanja kako je to što rade zanimljivo onda se možemo pozabaviti time hoćemo li mi biti dio toga. Evo nekoliko prijedloga kako: 


1. Ako imamo želje i vremena onda se možemo zaigrati s njima. Jasno, to je prva opcija. U slučaju da nemamo vremena ili to jednostavno ne želimo evo što možemo. 


2. Pitati što točno očekuju. Primjerice, možda ne očekuju od nas da se igramo legića satima već samo da im složimo jedan auto i onda da ih pustimo da se samostalno igraju. Na to možemo pristati ako imamo 5 minuta. Međutim, ako ne pitamo što točno očekuju  možemo pretpostaviti nešto sasvim drugo i odbiti bez razloga. 


3. Ako očekuju da se s njima igramo dulji period razmislimo  koliko možemo dati od sebe u toj situaciji i jasno to iskomunicirajmo. Ako nam se neda igrati, ali kažemo da ćemo se igrati malo kasnije dijete će i očekivati da se zajedno igramo kasnije. Ako smo jasni da imamo obavezu i da se sada ne možemo igrati onda postavljamo to očekivanje. 


4. Osim jasnog komuniciranja možemo im i predložiti da se jednostavno igraju pored nas. Ponekad im i nije cilj zajednička igra već samo da znaju da smo tu. Tako možemo reći: 'Mama sada mora dovršiti čitati ovu knjigu, ali ti se možeš igrati dinosaura pored mene'. 


Što ako napravimo sve ovo, a dijete plače i vrišti?


Tada je vrijeme za potporu, zagrljaj i potvrdu da smo tu za njih. Ipak, nije vrijeme da popustimo i igramo se s njima jer plaču ili vriše. Dobro je dati potporu i razumijevanje, ali ne na način popuštanja. Mali 'stresovi' i razočarenja su dobri za dijete. Ono mora naučiti da neće druge osobe uvijek moći raditi ono što on/ona želi. Štoviše, neće to moći većinu vremena. 


Uz to, time što se zauzimamo za sebe sa puno empatije i razumijevanja pokazujemo dosljednost i poštovanje prema sebi samima. Time pokazujemo djetetu kako da se jednog dana zauzme za sebe te kako je to sasvim normalno. Kako se može voljeti, biti podrška i razumjeti, a da se pritom misli i na sebe jer i mi smo dio tog odnosa. Ovime se stvara zdrav temelj za daljnje odnose.