Djeca i gledanje u ekran/zaslon

Jedno od najčešćih pitanja koje dobivam uživo i online je što mislim o televiziji, mobitelu, kompjuteru, odnosno o ekranima i djeci. Istovremeno, to je prvo pitanje koje mi padne na pamet kada razmišljam o tome što moram zaista lijepo upakirati kada odgovaram. Neke osobe smatraju da sam preblaga po tom pitanju, druge da pretjerujem. Moje mišljenje jest da sam nekako u sredini. U nastavku vam želim prenijeti znanje koje imam o toj temi te se nadam da će vam ovaj tekst poslužiti kao odgovor na sva pitanja koja imate o djeci i ekranima.  


Prije nego što krenemo htjela bih naglasiti da ne budete prestrogi prema sebi bez obzira u kakvom je odnosu vaša obitelj s ekranima. Uvijek se možemo prilagoditi kada dobijemo nova saznanja i ja sam uvjerena da svi mi radimo najbolje što možemo u datom trenutku. Možda već znate i prakticirate sve što ću napisati u nastavku. To je odlično! Ako nije - isto super, u slučaju da vam ono što piše ima smisla, sada je dovoljno dobar trenutak kao i bilo koji drugi da idete u tom smjeru. Pa krenimo :)


Pod ekranima/zaslonima se misli na provođenje vremena s mobitelom, tabletom, televizijom, video igricama, kompjuterima i prenosivom tehnologijom poput 'pametnih' satova ili naočala.


U ovome ćemo se tekstu fokusirati na djecu do pete godine. Razlog tome je jer istraživanja pokazuju da su te godine ključne za njihov razvoj. U tom se periodu stvaraju navike i rutine koje utječu na fizičku spremnost, socijalno snalaženje te kognitivni, lingvistički i emocionalni razvoj. Kao i sve ostalo, tako i provođenje vremena pred ekranom može imati benefite za djecu do pete godine, ali može biti i suprotno. Da bi dobili maksimum iz ovog sredstva moramo znati kako rukovati zaslonima i kako ih iskoristiti u svoju korist. Sada ćemo proći oboje, a zatim na kraju dati specifične smjernice za upotrebu ekrana.


Djeca počinju dobivati sposobnost imitacije sa zaslona između 6og i 14og mjeseca, počinju pamtiti kraće fraze s otprilike 18 mjeseci, a razumjeti ono što vide na ekranu sa tek otprilike 2 godine. Međutim, istraživanja pokazuju da djeca imaju poteškoća sa shvaćanjem razlike i prenošenjem bilo čega što vide dvodimenzionalno u trodimenzionalni svijet. To bi značilo da za sada ne postoje rezultati koji bi ukazali na to da postoji bilo kakav stvaran benefit gledanja u ekran do druge godine. Do druge godine djecu vizualno privlače boje i pokreti koje vide na ekranu te imaju sposobnost 'površnog' imitiranja ili ponavljanja određenih fraza, ali to ne znači da ona mogu zaista razumjeti i 'dekodirati' što vide. To mogu u početnim fazama tek sa oko 18 mjeseci. 


Sa otprilike dvije godine kvalitetan pasivan sadržaj na ekranima (sadržaj kojeg djeca sama gledaju) može utjecati na povećanje socijalnih i lingvističkih sposobnosti. Ipak, naglašava se da se to preporučuje za djecu koja su nižeg socio-ekonomskog statusa te koja nemaju mogućnost drugih vrsta učenja.


Međutim, kvalitetan interaktivan sadržaj uz koji su odrasle osobe uključene može pomoći djeci starijoj od dvije godine da zapamte nešto više onoga što vide. Drugim riječima, ekrani mogu biti od pomoći pri razvoju lingvističkih sposobnosti u slučaju da se gleda i aktivno razgovara o gledanom sa odraslom osobom. Većina programa i aplikacija nisu napravljene za dualnu publiku (odraslu osobu i dijete). Uz to, važno je naglasiti da je to moguće, ali dijete ne može na takav način dobiti ni približno koliko živom, direktnom i dinamičnom interakcijom bez ekrana. Sve sposobnosti poput zaključivanja, rješavanja zadataka, kontrole, emocionalne regulacije, kreativnosti, fleksibilnosti se najbolje uče kroz živu igru i interakcije sa drugima.


Svemu ovome postoje iznimke koje su primjenjive na određene situacije. Novija istraživanja pokazuju da djeca mogu učiti riječi tijekom video poziva sa odraslom osobom koja im odgovara. Druga su opcija interaktivne aplikacije gdje biraju određene odgovore. Što se tiče aplikacija važno je naglasiti da im je često velik izazov te riječi koristiti u svakodnevnom životu. Uz to, za eksperimente koji su to pokazali korištene su posebno osmišljene aplikacije koje, koliko znam, još nisu dostupne javnosti. 


Od dvije godine na gore određene aplikacije mogu imati benefite ako su korištene u određenim situacijama s jasnim ciljem. Tako određene aplikacije koje potiču djecu na fizičku aktivnost i imitaciju mogu kratkoročno pomoći pri fizičkoj aktivnosti. Primjer toga su zabavne, dobno primjerene aplikacije za kretanje poput yoge, plesa ili vježbanja. Uz to, određenje aplikacije za istraživanje u stvarnom životu mogu povećati fizičku aktivnost izvan kuće. To je zato jer povezuju iskustvo na ekranu sa stvarnim životom, potiču na angažman i  igru imaginacije. 


Osim u navedenim situacijama gdje se mogu utvrditi benefiti ekrana istraživanja u pravilu pokazuju suprotno. Za početak, utvrđena je povezanost pretjeranog gledanja u ekrane (kasnije ćemo detaljnije o tome što je preporučeno, a što previše) sa pretilošću i manjkom fizičke aktivnosti.


Prisutnost televizije, kompjutera ili mobitela u sobi gdje se dijete uspavljuje ili spava, najčešće spavaćoj sobi povezana je s manje minuta sna. Čak i novorođenčad pokazuje značajno manje trajanje sna u slučaju da je izložena ekranima prije spavanja. Razlog tome su sadržaj koji uzbuđuje i supresija endogenog melatonina koji je ključan za san. Drugi je razlog tzv. 'plava svjetlost' koju zasloni emitiraju. 


Uz to, istraživanja sve više pokazuju povezanost pretjeranog gledanja televizije sa kognitivnim, lingvističkim i socijalno/emocionalnim kašnjenjem. Od kognitivnih sposobnosti posebno se ističu kašnjenja kod kratkotrajnog pamćenja, ranih sposobnosti čitanja te matematičkih i lingvističkih. Može doći i do nesposobnosti razlikovanja svakodnevnog života od onoga sa ekrana.


Danas sve češće čujem kako djeca nemaju dobar fokus kada krenu u školu. Dobar dio razloga zašto je to tako je upravo pretjerana izloženost ekranima. Fokus je temelj za daljnji razvoj i smatra se jednim od glavnih elemenata kojim se može predvidjeti daljnji uspjeh u školi. Izlaganje zaslonima ometa zdrav razvoj fokusa, odnosno koncentracije, jer je dijete zabavljeno sadržajem koji nije realan u svakodnevnom životu. Stoga dolazi do poteškoća sa fokusom kada ekran nije prisutan. 


Ovdje je važno razgovarati i o digitalnim, odnosno e-knjigama, koje se ne preporučuju za djecu mlađu od 3 godina. Naime, istraživanja pokazuju da zvučni efekti i animacije mogu narušiti razumijevanje sadržaja i redoslijeda. Također, bez obzira kakve one bile, ne uključuju okretanje stranica i ne mogu pružiti isto senzorijalno iskustvo poput prave knjige. 


Roditelji i ekrani

Osim izloženosti djece važno je uzeti u obzir odnos roditelja i ekrana koji ima velik utjecaj na djecu. Odrasle osobe koje koriste ili gledaju u ekrane dok su s djecom imaju manje verbalnih i neverbalnih interakcija sa djecom. Takve interakcije su ključne za razvijanje lingvističkih, kognitivnih i sposobnosti samoregulacije. Jedno je istraživanje čak pokazalo manje interakcije i više sukoba među djecom i odraslim osobama kada odrasle osobe koriste mobitel. 


U nedavnoj studiji promatrale su se interakcije roditelja s djecom ovisno o korištenju mobitela. Studija je pokazala da su djeca čiji su roditelji više bili na mobitelu pokazivala znakove ljutnje, više se bacala po podu i trudila dobiti pažnju roditelja na bilo koji način te je to vodilo negativnim interakcijama među roditeljima i djecom.


Sve skupa, istraživanja pokazuju da je veće korištenje ekrana od roditelja snažno povezano sa nižom stimulacijom djece kod kuće i manje roditeljskog rada s djecom. Koliko roditelji koriste mobitele veći je indikator toga koliko su involvirani sa djecom nego kojeg su roditelji socioekonomskog statusa! Bez obzira koliko dijete ima godina, ono se nikada ne bi trebalo natjecati s ekranom za pažnju roditelja.


Još jedan element koji je važno uzeti u obzir je televizija u pozadini. Nje često nismo svijesni, ali preveliko izlaganje može negativno utjecati na fokus, kognitivni razvoj te izvršne funkcije koje bi trebale omogućiti izvršavanje akcija prema cilju koji imamo. Uz to, televizor u pozadini je prikazan kao faktor koji smanjuje kvalitetu igre djece i roditelja te ometa samostalnu igru. Premda se može činiti da dijete ima fokus usprkos televiziji koja je u pozadini u stvarnosti bi on bio puno bolji da nema uključenih zaslona u pozadini. Istraživanja kontinuirano pokazuju da je taj fokus manji, da djeca češće prekidaju radnje te da su interakcije djece i odraslih manje kvalitetne u slučaju televizora koji radi čak i kad se ne gleda u njega. 


U našem sljedećem tekstu pričamo o konkretnim savjetima KOLIKO, KADA, ŠTO i KAKO gledati pa ako vas to zanima sve je u tekstu: Savjeti za djecu i gledanje ekrana (koliko, kada, što i kako gledati)